 |
Tko je Online |
Trenutno nema registriranih korisnika online :)
Vi ste neregistriran korisnik |
Trenutno imamo 5 gostiju online ! |
|
|
|
|
|
| INTERVIEW |
 Marko Perković Thomspon progovara o svemu što ste željeli znati u ekskluzivnom intervjuu povodom izlaska dugoočekivanog albuma "Bilo jednom u Hrvatskoj".
Razgovor vodila: Ružica Popović
Objavljeno u časopisu CROATIA RECORDS NEWS, Zima 2006. Broj 4
Prošle su duge 4 i pol godine od njegovog posljednjeg albuma. I ne samo to, prošlo je jako puno vremena od kada smo ga mogli vidjeti kako sa svojom ekipom «razvaljuje» pozornicu. No, sada se vratio. I to se vratio s još neispričanom pričom koja se zove «Bilo jednom u Hrvatskoj». To je priča koja će vam se svidjeti, koju ćete zavoljeti. Kada se tome pridoda Markova karizma, sigurna sam da je riječ o albumu koji će vam se zavući pod kožu... 12 pjesama koje zajedno čine vrhunac Thompsonovog stvaranja. Uopće ne sumnjam da će jednom napraviti još bolji album, ali trenutno je, kao što ćete moći pročitati u nastavku, dao svoj maksimum i to se osjeća sa svakom pjesmom sve više.
Najprije čestitke pošto ste po treći put postali otac! Dobili ste kćerkicu, malu Divu Mariju. Da li vam je posebno drago što je curica ili se nebi bunili ni da je, uz Petra Šimuna i Antu, još jedan sinčić?
Lijep je osjećaj nakon dva sina dobiti kćerkicu.. Sada vlada jedna drukčija atmosfera u kući, iako nebi imao ništa protiv ni da smo još jednog sina dobili, ali rodila se princeza..I to je zaista jedan divan osjećaj koji se ne može opisati. A ako Bog da, biti će još i sinova i kćerki!
Kako ste se odlučili baš za ime Diva Marija; da li ste Vi odabrali ili supruga?
Moja supruga je cijelo vrijeme znala što nosi, a ja nisam inzistirao na tome da mi kaže. Međutim, kako sam ja baš u to vrijeme radio pjesmu o Divi Grabovčevoj, supruga se zainteresirala za tu priču i stalno se raspitivala o toj legendi. Odmah sam posumnjao da nosi curicu i da se raspituje upravo zbog imena. Tako da je zapravo, inspirirana pričom o Divi Grabovčevoj došla na ideju da kćerkicu nazove Diva Marija.
Pjesma "Diva Grabovčeva" se nalazi, dakle, na Vašem novom albumu koji je upravo izašao - "Bilo jednom u Hrvatskoj". To vam je sedmi po redu album ako računamo kompilaciju "Sve najbolje". Koliko se ovaj album razlikuje od prethodnih i da li ga smatrate svojim najboljim albumom?
Da, definitivno ga smatram najboljim albumom iz puno razloga! Možda je čak u pitanju i neko sazrijevanje. Ja sam nakon albuma "E, moj narode" koji je postigao jako veliki uspjeh, dobio zaista težak zadatak - napraviti opet dobar album! Ali, mislim da sam uspio, zaista mislim da je ovo moj najbolji uradak. I zaista se razlikuje od ostalih albuma. Naravno, ja uvijek kroz svoje pjesme obrađujem teme o ljubavi prema Bogu, čovjeku i Domovini; ali ovaj album je još posebniji. Posebniji i drukčiji i u produkcijskom smislu. Sve na ovom albumu, svaki instrument, svaka pjesma se snimala uživo. I svi ti ljudi koji su radili tj. svirali sa mnom, sudjelovali su, dakle, i u snimanju samog materijala. Tako da je to zaista jedan pravi, timski rad. Upravo je zato ovaj album poseban. Još jedan razlog je taj što sam ja nekako uspio konačno zadovoljiti svoje kriterije i to je veliki pomak; i u mojoj glavi i u mom srcu tako da je ovaj album stvarno produkcijski zasjao.
Vi ste napisali i uglazbili skoro sve pjesme, i producent ste albuma. Tko je još surađivao s vama, tko Vam je radio aranžmane?
Da, glazbenu produkciju sam radio ja ali u suradnji sa članovima Thompson benda. Aranžmane smo također radili zajedno, netko više netko manje. Posebno bih istaknuo doprinos Tihe Orlića. On je zaista poseban čovjek, samnom je od samog začetka ovog albuma i vjerno prati sav moj rad. Njegov doprinos je apsolutno genijalan i unio je svježinu u cijeli album na jedan stvaralački i nesebičan način. Ali ima tu još puno ljudi. Damir Šomen koji je snimio bubanj zaista iz srca, i to se osjeti, bila je prava uživancija gledati ga. Zatim Damir Lipovšek Keks, naša poznata gitaristička legenda, koji je isto tako unio svježinu i svoj duh u ovaj projekt. Tu je i Tomislav Mandarić, najmlađi i najnoviji član naše ekipe. On je pak novim pristupom unio neku svoju notu u cijeli album. Osim njih tu je još puno ljudi; Branimir Mihaljević koji je sudjelovao u aranžmanima, Žarko Febek Febo koji je smiksao to sve upravo onako kako smo htjeli iako je to bio težak zadatak. Tu je i Fedor Boić koji je snimao klavijature, zatim Berislav Blažević Bero koji je također snimao klavijature. To su sve ljudi koji su na jedan iskren i srčan način doprinjeli puno ovom albumu i dali sve od sebe.
Kako to da ste 2 pjesme odlučili posvetiti baš legendi o Divi Grabovčevoj i kletvi kralja Zvonimira?
Meni je uvijek jako teško komentirati svoje pjesme, i nemam zapravo ni potrebu jer one govore same za sebe. Ali baš te dvije imaju jednu posebnu dubinu. Kletva kralja Zvonimira je jedan krik, kao što i sam refren kaže: "Kroz planine odjekuju krici". To je jednostavno moj pogled na trenutnu situaciju kod nas. Što se tiče pjesme "Diva Grabovčeva", kada sam čuo cijelu priču o njoj, i kada sam posjetio njen grob, tada sam zapravo odlučio posvetiti jednu pjesmu legendi o njoj, jer je to bila žena koja je odlučila i u smrt poći kako bih sačuvala svoj ponos.
Kletva kralja Zvonimira glasi "Dabogda više neimali kralja svoje krvi". U nekim literaturama se spominje da je, navodno, zbivanjima 1989. godine završeno "tisućgodišnje prokletstvo" nad hrvatskim narodom; ali od 1089. godine kada je kralj Zvonimir umro pa do 1989. je prošlo 900 godina. Koja je Vaša teorija, da li je prokletstvo završilo ili ne?
Ma, ja zapravo i nisam razmišljao o tome na taj način. Jako je malo zapravo poznatih činjenica o kralju Dmitru Zvonimiru, ali u narodu postoji ta priča uz koju ide i gorčina, kako hrvatski narod prati kletva kralja Zvonimira već 1000 godina. Kralj Zvonimir je u narodu sinonim za prokletstvo i izdaju, pa je mene to ponukalo da napišem pjesmu o tome, da povučem paralelu s današnjim vremenom. To je zapravo bio moj cilj, a teško je govoriti o povijesnim činjnenicama. No, ono što je sigurno je da ta pjesma ima svoju širinu i dubinu i zapravo je najbolja riječ za komentar "krik", to je moj krik na cijelu situaciju.
U pjesmi "Neka ni'ko ne dira moj mali dio svemira", govorite o tome kako su Vas zbog domoljublja zvali fašistom. A svima je poznata priča o Nizozemskoj iz 2003. godine, kada Vam je bilo zabranjeno nastupati. Kako ste se tada osjećali? I da li smatrate da je sada došlo "sve na svoje"?
Da, činjenica je da je došlo sve na svoje i da moja publika nije nasjela na te provokacije i izmišljotine. To je mene inspiriralo i dalo mi snage da dalje nastavim s pjesmama. A što se tiče Nizozemske i drugih napada na mene, to je zaista bila jedna velika nepravda koju sam ja i svi koji su bili uz mene, trpili i nosili na svojim leđima. Pjesmom "Neka ni'ko ne dira moj mali dio svemira" sam zapravo htio na neki način odgovoriti na sve ono što se događalo oko mene. Sjetite se samo onog vremena kada su pojedinci iz medija i drugi sustavno i za neke tuđe interese blatili i obezvrijeđivali i mene i sve druge koji su se zalagali za istinske vrednote hrvatskog naroda i države.
Kako ste se odlučili početi pjevati? Da li ste, kao većina pjevača, od malena pjevali po obiteljskim feštama, ili do 1991., do "Čavoglava", nije bilo pretjeranog interesa za pjevanje?
Pa ne mogu reći da nije do tada bilo interesa za pjevanje, prije bi rekao da sam glazbu, tj. glazbenike koje sam ja pratio, smatrao nedostupnima. Glazba je za mene tada bila samo pritajena želja. I kada sam napisao pjesmu "Čavoglave", koja je tada bila lokalnog karaktera, ona je nekako došla do srca ljudi i tek sam tada zapravo , na nagovor ljudi oko mene,prijatelja i glazbenika, odlučio snimiti pjesmu i početi se baviti glazbom. Kako je vrijeme odmicalo, tako je publika sve više prihvaćala to što ja radim. I zapravo sam se tek od 1995. počeo istinski brinuti o svojoj glazbenoj karijeri. Do 1995. sam bio u ratu i povremeno nastupao, ali sam se trudio da ne izkomercijaliziram ono što radim. A onda sam se odlučio ozbiljnije posvetiti tome jer sam smatrao da zaista imam što za reći glazbom. Tako da sam se tek s albumom "Vjetar s Dinare", odlučio na drukčiji, ozbiljniji pristup svemu, ali emocije su ostale jer bez njih nema ničega.
Kosa Vam je dugo vremena bila zaštitni znak, što Vas je nagnalo da se ošišate i da li mislite opet pustiti kosu?
Ma zapravo je istina da mi je smetala kosa! Gotovo cijeli život imam dugu kosu, i jednostavno mi je došlo da se ošišam. Počela mi je smetati, upadati u oči, stalno sam je vezao u rep, tako da zapravo nema nikakvog drugog razloga. Nije to bila nikakva promjena stila. A i pod kraj ovih mojih 30-tih godina, sve me je više počela zamarati. Pošto sam počeo sjediti, kada potpuno osjedim možda ću je opet pustiti!
Sve što ste napisali i snimili do sada govori o ljubavi prema bližnjemu, Bogu, domovini. Da li planirate ikada napraviti odmak od takve vrste glazbe i da li se uopće možete zamisliti da pjevate tipične ljubavne balade?
Ma imao sam ja i ljubavnih pjesama, ali da, moram priznati da ih nema puno. Nekada se znam našaliti da sam ja sve rekao što se tiče ljubavi prema ženi.. Ali to je zapravo sve stvar osjećaja, i možda se, kada budem radio slijedeći album, budem drukčije osjećao. Ne bježim od tih tema, ali stavljam ispred ono što je meni najvažnije. Ljubav prema Bogu, obitelji i Domovini je ono što mene okupira. Mislim da bi bez te tri najveće vrijednosti, čovjek bio siromašan!
Kada najviše osjećate Božju prisutnost, osim u molitvi i u trenucima sa svojom obitelji? Kada najviše osjećate Njegovu prisutnost što se glazbe tiče, da li je to kada se popnete na pozornicu i kada stanete pred masu?
Ja se puno zahvaljujem Bogu jer imam razloga, dao mi je dobar život, obitelj, dao mi je sve što sam Ga zatražio. I zato se trudim, kada stanem na pozornicu, da me ponese samo On. To je moj moto, i ja se toga držim. Ma svi smo mi ljudi i nitko nije savršen, ali ja se trudim naći Njega u svemu što radim. I uvijek dobijem odgovor jer od Boga ni ne možeš dobiti negativan odgovor, Bog je ljubav.
A što Vaša supruga kaže na sve to, na Vašu karijeru, turneje, česta izbivanja? Doduše, suprugu ste i upoznali upravo na Vašem koncertu, što znači da je od početka bila upoznata s Vašim načinom života.
Pa moram priznati da je ona bila u početku malo zbunjena, naravno pozitivno. Ali ipak zbunjena. No s vremenom je prihvatila sve to. I nije me od samog početka doživljavala nikako drukčije nego onakvog kakav jesam i što jesam. Isto tako je upoznata sa svime što sam napravio i bila je svjedok tih nekih trenutaka i proživjela je sa mnom sve to, i tužnu i sretnu notu.
Kako izgleda Vaš uobičajeni zajednički dan, pomažete li supruzi u kuhinji, da li više volite provoditi vrijeme sami s djecom ili ste od onih društvenijih tipova kojima je uvijek puna kuća ljudi?
Svakako smo od onih društevnijih tipova, volimo se družiti i kuća nam je uvijek puna ljudi! Što se kuhinje tiče, zaista ne znam ništa skuhati... A naš uobičajeni dan protekne s djecom, odemo na neki izlet, provodimo vrijeme s njima. Ja na primjer, uspavljujem Šimuna, jer neće zaspati bez mene. I stalno traži da mu pjevam "Iza devet sela", a od kada je čuo ovu novu pjesmu "Početak" , traži da mu i nju pjevam! Ma djeca su zaista radost, od kada sam postao otac, život mi se totalno promijenio. Promijenili su mi se pogledi na život. Djeca su prava, istinska ljubav i prije svega dar Božji.
Tko je u Vas usadio toliku svijest o tim vrednotama o kojima pjevate? Za pretpostaviti je da su to bili roditelji. Ali, da li su samo oni zaslužni za to?
Teško je odgovoriti na to pitanje.. Ja sam inače emotivac, i volim emotivne ljude. Mislim da je i okolina zaslužna, život, ljudi. No naravno, prije svega kućni odgoj. Ako ti se usadi ta neka crta, onda ju nosiš cijeli život. Meni konkretno svijest o tim vrednotama usadilo je okružje u kojemu sam odgajan, a posebno bih istaknuo ulogu svoga dida Šimuna kojemu sam i posvetio jednu pjesmu. Kod nas u Zagori didovi su ta zraka koja kroz povijest, stoljećima čuva naše vrednote i na mudar način, poučeni velikim životnim iskustvom, prenose ih na nove naraštaje.
Da li se smatrate osobom koja oprašta, ili Vam je teško oprostiti i zaboraviti neke stvari koje su Vam napravili neki ljudi?
Ja sam definitivno osoba koja oprašta, i mislim da je oprost dar Boji. Oprostiti nije lako, ali opraštati znači učiniti nekoga sretnim. A kada znam da sam učinio nekoga sretnim, ja sam tada možda i sretniji od njega. Za vrijeme odrastanja nisam vidio puno sretnih ljudi, možda baš zato imam potrebu činiti ljude sretnima. A opraštanjem se to može. I onaj koji oprosti je blagoslovljen.
Rođeni ste u Čavoglavama, o svome rodnom mjestu ste i pjevali, pobrinuli se za izgradnju Crkve dolje. Planirate li se vratiti u Čavoglave i dočekati starost tamo?
Da, želja mi je živjeti dolje. I mislim da ću, kada mi se malo smiri život, zajedno sa svojom obitelji otići živjeti u Čavoglave. Sada nisam opterećen time, živim u Zagrebu i volim ovaj grad. Ali osjećam nostalgiju, i zato imam potrebu pomoći Čavoglavama, učiniti nešto za taj kraj. Od kada se počela graditi Crkva, otvorila se i škola, napravila se nova cesta, izgradilo se igralište. Dakle, dogodilo se i izgradilo puno toga što ostali krajevi inače imaju. Čavoglave to nisu imale, one su za vrijeme rata dale sve od sebe i zato sam ja uz pomoć drugih ljudi želio nešto njima vratiti.
Da li je istina da ste inicirali izgradnju Crkve u Čavoglavama zato što ste se zavjetovali u jednom periodu života?
Da, to je istina, ali to nije važno, važnije je da se sve to dogodilo i da se sada vidi svijetlija budućnost. Vidio sam da imam snage učiniti nešto za svoj kraj, i uz pomoć svojih prijatelja i svih dobronamjernih ljudi krenuo sam u akciju. I tako sam došao na ideju da pokrenem gradnju Crkve. Tamo gdje je Crkva, tamo je i molitva; tamo gdje je molitva, tamo je i Bog; a gdje je Bog tamo su ljubav i blagostanje. To je bio moj pogled na sve i to se pokazalo ispravnim jer je gradnja Crkve pokrenula lavinu ostalih događanja dolje. Tako da je zaista Božji prst bio upleten u sve to.
Svaki Vaš istinski obožavatelj zna sve o medaljonu oko Vašeg vrata. Ali možete li nam ipak objasniti njegovu važnost, snagu?
Ta medalja je simbol vjere, otpora od zle ljudske naravi, i svega negativnog. Sveti Otac Benedikt je prva veza ovih krajeva s kršćanstvom, on je prvi doveo kršćanstvo kod nas. Inicijali na medalji kažu: Neka ti svijetlo bude put, neka ti zmaj ne bude vođa. Ti inicijali su mene potakli da nosim taj medaljon oko vrata kako bi me štitio i čuvao. I vidio sam nakon toga da ga puno ljudi nosi oko vrata, što mi je iznimno drago. Dugo sam nosio medaljon koji mi je poklonio moj prijatelj fra Branimir Musa a sad nosim medaljon koji mi je poklonio šibenski biskup monsinjor Ante Ivas a moja ga je supruga izlila u zlatu i zato mi je posebno drag.
Kada smo već kod stvari koje Vam jako puno znače, imate li osim medaljona, još neki predmet koji zauzima neko posebno mjesto u Vašem domu, možda Vaša prva gitara ili nešto slično?
Pa imam jako puno dragih stvari, suvenira, poklona i sličnoga što čuvam. Isto tako imam i svoju prvu gitaru, didov nož i lulu. Sve su to stvari koje me podsjećaju na mnoge drage ljude.
Što je s Vašim motorom, Vašim Harleyjem, kako se rodila ta ljubav i kakve su uspomene na ta vremena kada ste bezbrižno jurili na motoru?
Ljubav prema motorima je dugo u meni, od malena još. I uvijek sam znao da ću "kada odrastem" imati svoju grupu motorista. Tako je i bilo, ja sam član moto kluba "Nova Gradiška". Svake godine napravimo jednu dobru turu, i to je zaista jedna prava uživancija, pravi odmor. Tako da mi se i taj dječački san ostvario. U zadnje vrijeme ne vozim puno, ali imam lijepe uspomene na to vrijeme.
Koliko često se viđate s Vašim kumovima, Matom Bulićem i Miroslavom Škorom?
Viđamo se koliko nam to obaveze dopuštaju a to nije puno. Osim njih imam još kumova, ali na žalost, zbog obaveza i ovog načina života čovjek se jednostavno ne stigne vidjeti sa svima često. Što mi je žao, jer je kumstvo puno više od prijateljstva.
Upalite li njihov cd u slobodno vrijeme, ili se opuštate uz sasvim drukčiju vrstu glazbe?
Pa ne mogu reći da se opuštam uz njihovu glazbu ali naravno, poštujem sve ono što oni rade i navijam za njih. U slobodno vrijeme slušam drugačiju vrstu glazbe.
Što onda slušate kada nađete slobodnog vremena?
Pa slušam svašta, ne mogu reći da slušam određenu vrstu glazbe. Od Nightwish-a, preko Iron Maiden-a, volim i AC DC. Ali zapravo imam jako malo vremena za slušanje glazbe na žalost.
Kada smo već kod glazbe, da li postoji neka neostvarena želja što se Vaše karijere tiče, nešto što još niste napravili a željeli biste, ili neki duet koji biste htjeli snimiti s nekim svjetskim glazbenikom?
Pa što se dueta tiče, nemam nekih posebnih želja. Ako se dogodi neka pjesma, da, ali nemam posebnih želja. A što se kompletne karijere tiče, imam još puno želja, još puno planova. Na primjer, kazališta su ta koja me zanimaju, i vjerujem da svoju glazbu mogu dovesti u kazalište. Što se stvaralačkog dijela tiče, vidim u budućnosti još kompaktniju svirku, vidim neke svoje ideje ostvarenima. U ovom trenutku sam na albumu "Bilo jednom u Hrvatskoj" dao sve od sebe, sve što sam mogao dati u ovom trenutku. U glazbi imam još puno toga za reć.
Diva je još premalena, kao i Ante, ali da li možda Petar Šimun već sada pokazuje interes za glazbu? Da li biste uopće imali što protiv da Vam se jedno od troje djece odluči baviti glazbom, ali baš na način na koji se Vi bavite; da odluči krenuti Vašim stopama?
Hm, pa kada su vlastita djeca u pitanju, svi mi dručkije gledamo na stvar. Možda je najbolje pustiti dijete da kroz život ide svojim putem i na tom putu mu biti potpora. Da li će dijete biti doktor, poljoprivrednik, sportaš ili pjevač, to mogu biti samo moje želje. Ali mislim da roditelji nebi smjeli liječiti neke svoje komplekse i neostvarene snove preko djece.
Što biste poručili mladima u Hrvatskoj, među kojima je jako puno onih koji upijaju svaku Vašu riječ i kojima ste uzor?
Pa ja zapravo najviše govorim svojim pjesmama. Ali mogu im poručiti da prvenstveno moraju biti svoji. I da čovjek bez ponosa, čovjek bez vjere, bez ljubavi prema drugom čovjeku, bez svijesti o vlastitom identitetu i korjenima, ne vrijedi ništa. «Gdje god da te život nosi uvijek moraš znati tko si.» Ništa mu ne znače svi novci ovoga svijeta, ako nema tih vrijednosti. Jer danas živimo u nekoj ludoj euforiji, koju je jako teško definirati i mladima se nije lako snaći u svemu tome. |
|
|
|
|
|
|
