Jedan Komentar sa bloga koji sam ja napravio .Re: FRANKFURT, 21.04.2007.(Rezultat : 1) od Slavonac09(Nedagapitajteakogahoete) u Srijeda, 02 Svibanj 2007
MARICA
Moj put k Marku Perkoviću Thompsonu.
U subotu, čim sam se probudila, imala sam mnogo obaveza. Čak sam pomislila i koncert odkazati kao što sam i krštenje dijeteta mojih prijatelja 21.04. odkazala.
Ali nekako sam ipak stigla da obavim bar one najosnovnije poslove i obaveze. U Frankfurt sam stigla u 19:45 sati. Koncert je počeo u 20:00 sati. Zadnjih 30 km autoputa bili su već doživljaj za sebe. Iako strane auto-tablice, tih 30 kilometara autoputa bili su samo zauzeti od Hrvata. Mahali smo si, neki koji nisu imali zastave, majicu ili bilo što sa crven-bijelom šahovnicom, pokazivali su nam na ogledalu auta svoje krunice s kojima su nam želili reci; "Mi smo Hrvati". Na 30 km njemačkog autoputa imala sam osijećaj da sam u Domovini, među svojim narodom. Obuhvatio nas je topli osijećaj ljubavi prema svemu što je hrvatsko.
500 metara od Ballsporthalle u Höchstu dostigla nas je bijela dugačka limuzina. Thompson i njegov band Tiho Orlić, Damir Lipošek Kex, Fedor Boić, Damir Somen, i Tomislav Mandarić sjedili su u njoj. Pred halom je već od jutros čekalo oko 2.000 Hrvata. Njihovo veselje i pijesme čule su se na daleko udaljena parkirališta.
S Thompsonovim dolaskom, obuhvatila je nas sve i sve oko nas jedna, meni do tada nepoznata, draga i topla atmosfera, Thompsonova aura.
Stajali smo pred ulazom rame uz rame sa oko 5.000 Hrvata, sa nekoliko generacija. Bilo je dijece od 4-5 godina i staraca i starica. Svi smo si pružali osmijeh ili lijepu riječ. Jedinu "buku" su stvarale pijesme koju su Hrvati čekajuci na ulaz pijevali bez prestanka "U boj, boj za narod svoj", "Za dom spremni".
I doista u tom trenutku nismo bili samo jedan narod već jedna velika familija, dijeca Domovine.
Došla sam sa mojim društvom kao zadnja i ušla kao prva u veliku halu za sport. Sijetila sam se Isusove izreke "Zadnji će biti prvi".
Možda neobično ili čak smiješno nekima zvuči, ja sam imala osijećaj da ulazim u crkvu u kojoj nema guranja i nestrpljenja.
Iako smo još sat i pol na Thompsona u polutamnoj hali čekali bili smo mirni, veseli i zadovoljni.
Onda se je Thompson na pozornici, koja je scenografski riješena tako da podsjeća na srednjovjekovnu utvrdu (zidine, kule, zastave, mač u kamenu), uz spektakularan light show prepun lasera, pojavio.
Za mene je Thompson zračio nešto što je riječima teško opisati a što se intenzivno moglo da osijeti; božju duhovnost. Mogu ga usporediti sa svećenikom koji umijesto pijevanja biblijskih tekstova na pozornici sa rok-pop muzikom širi vijeru i slogu pa i ljubav.
- Nismo ni fašisti ni nacisti, već samo branimo svoje. Naše su vrednote dom, obitelj i domovina i nikada nećemo odustati od njih. Domovinski rat je pravedan rat, a oni što nas već 50-60 godina maltretiraju s 41. - neka nas ostave na miru.
Mi ćemo graditi budućnost na temeljima generacije koja je prolila krv za ovu svetu zemlju Hrvatsku i zato vam hvala što cijenite moje pjesme - rekao je Thompson.
I stvarno, tko nije plesao, aplaudirao s rukama dignutim u zrak i tko nije skakucao, tko se je samo na njegove tekstove i njega koncentrirao taj se je mogao uvijeriti da je taj čovijek pun ljubavi prema svom narodu i prema svojoj Domovini.
Između pijevanja obraćao se je publici oslovljavajući ju sa "Dragi moji prijatelji".
Thompson je za mene božji poslanik. Znam da zvuči jako idealizirano, znam ali nisam sama koja je taj osijecaj dobila dok je pijevao i gledao nas u oči.
Svako tko njegovu blizinu doživi i osijeti obuhvatit će ga njegova aura, osijetiti će toplinu i ljubav toga čovijeka.
U sali je bio mrak kad je Thompson pijevao
Lipa Kajo
Dok se mjesec nebom zlati,
znam da tvoja duša pati.
Ja te molim, ne predaj se!
Jer, kad zora u dan pukne,
bit će kasno da jaukne,
glasa tvoga ni'ko čuti neće. .......
Zaboravila sam sve oko sebe. Slušala sam na riječi i što nam Thompson želi reći. Suze su tekle. Mislila sam da ih niko ne vidi sve dok mi nije jedan mladi, zgodni i jako lijepi security prisao i šapnuo mi u uho: " Ići ćete kod njega, Vi ćete ići kod njega kad završi....."
Jedna mlada dijevojka se je onesvjestila. Dva i pol sata prepuna dvorana u Frankfurt - Höchst bila je u deliriju.
Poslje koncerta je taj mladi Thompsonov security još malo pričao samnom. Rekao je da se još veceras svi vraćaju za Hrvatsku. Dala sam mu moju vizitnu karticu i on mi je obecao da će mi se javiti radi koncerta u Zagrebu, koji će biti 16.06.07 održan i po njegovoj izjavi "veliki spektakel".
Naravno da ću biti 16.06.07 na Thompsonovom koncertu.
Poslje koncerta sam dobila njegov autogram i pozdrav www.likiaworld.net kao i svima Ličanima .
Ballsporthalla se nije nikako praznila. Ljudi su ostali i kada je Thompson već krenu prema Domovini. Svako je svakom, mlad i star, zaželio "Sretan put". Išli smo kao sa Svete mise iz crkve, neki pijani ali mirni, dragi i svi sa malim dragim osmijehom na usnama i u očima. Šoferi autobusa iz Francuske, Nizozemske, Münchena i drugih Država i gradova su is 01.05.2007. (23:54) - #
MARICA
isto tako strpljivo čekali na putnike kao i mi na Thompsonov dolazak na pozornicu.
Prošlo je već odavno pola noći. Vani sam još jednom stala, pogledala u mračno nebo i još jednom udahnula miris Thompsonove ljubavi koja je još uvijek bio u zraku.
Uvijerena sam da je Thompson nešto više nego samo jedan pijevač domoljubnih pijesama. Danas je ponedjeljak i ja nemogu nikako da "otresem" od sebe taj doživljaj s Thompsonom. Da pređem u normalitet!
Jedno je sigurno, taj skromni pijevač, voli više Boga i Hrvatsku nego li sebe.
Viječno ću biti zahvalna i ponosna da mi je dragi Bog dao mogućnost da ga upoznam, da vidim njegove sivo- zelene oči koje su pune ljubavi i dobrote.
Još danas čujem njegove riječi, kao molitvu na ponoćnoj misi:
- Ne odustajem od koncerta u Sarajevu. Idem tamo pjevati Hrvatima koji su me pozvali i nemam moralno pravo odbiti njihov poziv. Nisam fašist, ja sam hrvatski domoljub i u svojim pjesmama pjevam o Bogu, domovini i ljubavi.
Ne mogu više trpjeti to prozivanje provokatora koji potenciraju mržnju. Pozivam ljude da ne nasjedaju na provokacije, a ja idem u Sarajevo održati koncert - kaže Thompson.
Pitam se dali je ovo sve bio jedan lijepi san ili sam ja to sve ipak doživila.
Kad pogledam slike, znam da su moji svi utisci realnost.
